Paris – ili zalud je razapinjati Hrista

   
    Paris je drama koja govori o nutarnjim sukobima jedinke. Kroz predigru je obrađen helenski mit o Parisu (Prijamov i Hekabin sin) kada na sv. Gori bira najljepšu Boginju. Obzirom da mu, uz obećanja Atene i Here, Afrodita nudi najljepšu od zemnih jabuku dodjeljuje njoj. U prvom činu su nam predstavljeni akteri drame i njihovi karakteri. Radnja se odigrava u periodu rađanja aristokratskog društva. Evidentna je i paralelnost likova: gospodin K-Paris, gospođa S-Afrodita, služavka-Hera, prodavačica cvijeća-Atena. Na kraju prve slike gospodin K svoj nemir povezuje sa negdašnjim snom. Sukob počinje kada ga gospodin L zatiče u zagrljaju gospođe S. Slika ispovjedaonice nam na najautentičniji način prezentuje samosvijest posrnulog gospodina L koji je iz istih pobuda prisiljen da učini “samosmaknuće” tako što će u duelu na koji je izazvao “brata” sam natrčati na sječivo sablje. Gospodin K iz pisma, koje mu je po okončanju duela predano, saznaje istinu o sebi. Nemogavši da nosi tu istinu odlazi na grob gospodina L u nakani da i sam počini samoubojstvo. U tom mu “majka” prilazi s leđa, oduzima bodež, i…

    Paris ili teatar refleksije

Teatar refleksije je pokušaj kreiranja novog teatra koji se prevashodno temelji na već postojećim identitetima (Šekspir, Ibzen, Strindberg, Krleža). U suštini kada se govori o tome da mit nije samo romantičarska saga već, naprotiv, autentičan iskaz stvarnosti zvuči kao metafora. Stoga se pristupilo teatarskoj igri koja će nastojati da bude otjelovljenje same zamisli. Samim time smo dobili predigru, kao san, u kojoj Paris bira najljepšu Boginju i reflektovanje samog sna u životu gospodina K. I na koncu vraćamo se iskonu, vraćamo se Heladi. Svi koji nisu bili Božanskog porijekla su nestali, nestali su iz razumljivih razloga, što je njihova živuća nit bila neophodna osnovnim etičkim postulatima da se iskažu. Kada ispune svoju zadaću vraćaju se domu svojih Otaca. Ostaju nam tri eumenide radi kojih je igra i počela i sa kojima se završava. Ili kako je svojevremeno rekao G. Meyrink u svom djelu “Anđeo sa zapadnog prozora” :”Ali nada ima i stranputice…”