Demon je riječ, Riječ je demon

    Najnužnije u tekstu koji slijedi jeste da se da definicija demonskog i izbjegnu potencijalne nejasnoće po tom pitanju. Pojam bih svrstao u introvertne relacije vezane za ličnost (ili lik ako je u pitanju literarno djelo) unutar koje uskrsavaju zabravljene i zaboravljene emocije kojima je za cilj destrukcija onog ko ih je potakao. Neizostavno bi se takvo što moglo tretirati i kao božanski fluid koji je unutar nas, a koji svojim biološkim postojanjem negira bilo što što nije apsolutnog karaktera, ili – drugim riječima – ono što podliježe mijenama, a potom i nestanku. Njegovo pobuđivanje neumitno uslovljava razor onog ko ga nosi, ali omogućava i iskupljenje i opravdanost postojanja u periodu nagovještaja kroz rane istine i prosvjetljenja koja se ćute. Jedino božanska supstanca (ili supstanca Providnosti – kako bi odagnali teološku potku) teži negiranju prolaznog. To što je konvencionalno i što poznaje i temelji se na kategoriji straha, ili nas prisiljava na "normalan (malo)građanski život" po pitanju pozicija "sigurnosti" nije kategorija za vrjednovanje. Sjeme se želi osloboditi tog i skeptično promatra to što činimo iznuđujući bijes kao posljedicu duhovne impotentnosti.
    Za razliku od kreativaca postoje i literarni likovi koji nisu svjesni postojanja kategorije ukletosti. S pravom se možemo zapitati: kakva je razlika biti svjestan ili ne, ako Posjećenost bivstvuje osnovno je da li je neko posjećen. Na žalost. Suštinska razlika je u dozi kreativnosti. Obe kategorije, neumitno, zaslužuju istu pažnju (isti stepen zainteresovanosti pojedinca), ali s tom razlikom da oni koji su svjesni postojanja pandemonijskog posjeduju odveć veliku kreativnost i oni su ti koji oslikavaju potonje, one koji ekscentričnosti (o drugoj prirode ne bih da izlažem kao o vidu ispoljavanja demonskog, već kao o ekscentričnosti koja je svojstveno obilježje njihove egzistencije) plijene pažnju.
    Dakle, da rezimiramo. Prevashodno, demonsko posjeduje dva stepena egzistencije. Prvi (niži stepen) bi bio nesvjesni – kada demonsko ne nailazi na opravdanje za svoje obznanjivanje, već djeluje bez samosvijesti posjećenog; dok bi drugi oblik bio kada je Posjećeni dovoljno vidovit, te je svjestan svoje pozvanosti.
   
    Osnovno obilježje demonskog je Zlo. Ali, dozvolite da podcrtam, neoskrnavljeno Zlo. Nekada je neko rekao da je strast element u kojem živimo i da bez nje vegetiramo. Pa zar strasti nisu oslobađanje i najsuptilnijih kutaka imaginacije? Da se potvrdno odgovori zanemarljivo je u poređenju sa potkom koju izražavaju. Stoga mi je dozvoljeno da konstatujem kako je svaka kreacija u korijenu, biti, Zlo – iz logičnog zaključka što nešto rastače da bi kao Feniks poletjela iz pepela do neslućenih nam visina uzdižući nas Aktom (tjelesnim) do zasljepljujućih domova onih koji su preživjeli katarzu i gdje kao Prinčevi sa svim što je Ljupkost otkrivaju Tron na koji treba da nas uspne sve što je suštastveno naše – naše Zlo. Tada s pravom možemo uskliknuti "Stvoreni smo"!

    Svojevremeno su mnogi definisali onog koji je pao iz obijesti i to s ciljem da usreći one koji mu pripadaju i njihovom kaznom da se okiti kao lovorom Taj kojeg povlačimo kalom ostaje uvijek na Tronu sa zagonetkom na usnama, ili kako ga je Erl Lavleys oslikao:"Čovjek koji mrzi svoju rasu? Pa ipak, neki su govorili da on može da izgleda veselo među veselim svijetom; ali su priznavali da njegov osmjeh, ako ga posmatrate često i izbliza, gubi svaki izgled veselosti i pretvara se u porugu; da osmjeh zaista može dospjeti na njegove usne, ali ne i dalje od njih; niko nije vidio da se smiju i njegove oči..." Zašto? Zato što ono od čega je sazdana njegova Put, to Posjedovati, može imati samo jednom. Ljubomoran na poklonike žtrvuje ih na oltaru uz himnu otaca staru koliko i Bol. Ti vapaji iz nutrine su mu u zelenim očima čiju koronu ne može da osvoji nešto prolazno – smijeh. Užagreni vrutci će nositi izgnanstvo uzvišena roda staro koliko i Istočni grijeh. Tek uz detaljnije sagledavanje opala osjetimo strah od dubine, i u "tom svom zaziranju njegov duh bješe postavio prijestol daleko od svijeta, u predjelima koji su samo njemu pripadali; i tako je, hladno nadlijećući ono što se dešava dole, izgledalo kao da njegova krv mirno teče...".

    "Priroda ih čini vješticama" – To je genij svojstven ženi i njenoj naravi. Žena se rađa kao vila. Zanos kojem se redovno prepušta čini od nje sibilu. Ljubav – čarobnicu. Tananost i zloća (često ćudljiva i dobrotvorna) – vješticu, onu koja odlučuje o sudbini, ili bar umanjuje, ublažava muke (Žil Mišle). Pomenuta definicija savršeno odgovara onoj koja rađa. Rađanje je njena Posjećenost i prokletstvo – korak za koji bježi bogu. Ona rađa konkretno – Prirodu; a tvorac? Stoga nemušti odlučiše da prognaju pobunu i ustoličiše Inkviziciju koja će presveta da zatire njih same. Ta koja je Pjesmu nosila u utrobi bila je progonjena kao vučica i to stoga što je posjedovala moć. Bilo je govora o nadnaravnim moćima tih ljubimica Mjeseca; ali ta koja rađa voli i krv i dušu rođenog. U spregama sopstvena duha rađa se pobuna, želja za tronom, a osama i uspinje, ali preko duša podanika. Tron ne bira sredstva da bude posjednut, kao ni oni koje ustoličava. Ili kako je Mišle rezimirao o Moćima sibila: "Ona ima dva dara: prosvijetljenost lucidne ludosti, koja je, zavisno od stepena, poezija, vidovitost, izuzetna pronicljivost, govor naivan i lukav, a ponajviše sposobnost da se vjeruje sopstvenim lažima. Taj dar nije poznat vješcu. S vješcem ništa ne bi otpočelo.
    Iz tog dara proizlazi drugi, uzvišena moć samozačeća, partenogeneza, koju naši filozofi sada otkrivaju kod ženki mnogih vrsta kada je riječ o fizičkoj plodnosti, a ona nije manje izvjesna kada je posrijedi duhovno začeće.
    Začela je i rodila u samoći. Koga? Svoje drugo ja, koje joj liči toliko da se od nje ne može razlikovati.
    Sina mržnje, začetog u ljubavi. Jer, bez ljubavi se ništa ne može stvoriti. Iako uplašena od tog djeteta, toliko joj prija što ga ima, toliko uživa u tom idolu, da ga odmah postavlja na oltar, odaje mu poštu, prinosi mu sebe kao žrtvu i živu hostiju. Često će sama reći svom sudiji: "Bojim se samo da ne patim dovoljno zbog njega".