Dana 13. X. 2002. Godine, Pjesnik napušta svoje zemaljsko stanište. Otišao je Živodrag Živković. Posljednji puta kada smo se sreli (februara tekuće godine) rekao mi je kako se nadzire mogućnost štampanja rukopisa koji su nosili i radni naslov „Izabrane i nove pesme“, koje je posthumno posvetio svojim roditeljima. To mu je bila životna želja prije „odlaska“. Na „žalost“ iskrenih poklonika Muza, i mene lično, iznašao se izdavač i štampao se pomenuti naslov, koji je ujedno i kruna njegove poetske misli. Ali da bi se verbalni prsten zatvorio, napustio nas je nepunih pola godine po izrečenom, ostavivši nas našim samoćama i snoviđenjima. Da se nanovo nije oglasio Miljkovićev usud: „Ubi nas prejaka reč...“
Lično sam imao čast i zadovoljstvo da Pjesnika Živodraga Živkovića poznajem i da deset posljednjih godina koje nije obitavao u Zenici svakodnevno djelimično ipčitavamo vodeća imena svjetskog književnog arhipelaga. (Svoje radove bismo iščitavali odveć rijetko; tek po objavljivanju.)
Imali smo sreću da nam je bio sugrađaninom dvadeset i pet godina, „živeći“ literaturu u mimohodima s nama. U školi „1. Maj“ (novoimenovanoj „Mak Dizdar“, sukladno najzahtjevnijim koledžskim konceptima, artikulisao je literarnu sekciju „Raško Dimitrijević“ koja je, pored bokora pojedinačnih i kolektivnih nagrada, objavila i četiri knjige. Imao sam zadovoljstvo da budem recenzent i petoj knjizi „Ispovjest“, gdje bez predhodnog konsultovanja izbačen dio recenzije koji je govorio o zaslugama Živodraga Živkovića. Pjesnikova nesebičnost i obaveza davanja su krunisale da je na časovima pomenute sekcije oživotvoravao literarne bardove poput Šekspira, Viljem Blejka i drugih na tako kauzalan način pomenutom uzrastu da ovi gotovo nisu više mogli bitisati bez pomenutih. Uvijek je bio tu, negdje, u mimohodu.
Otišao je. Ali imao je izuzetnu sreću; sreću da je otišao mimo ovog grada, tako da neuki nisu bili u prilici da otkrivajući spomen-ploču Pjesniku iziđuju spomen sebi. Prijatelju, slava Ti.
                                                                Zenica; oktobar 2002. godine