IŠČEKIVANJE

- Kao i svake nedjelje?! Nije li tako poštovani gospodine Fabricio? Ne dozvoljavate da Vas bilo što omete u Vašem ritualu koji je za mene, moram to priznati, nepojmljiv. Ali to ni ne osuđujem obzirom da svako od nas ima nešto što je naša slabost. Neizostavni ste kao i vrijeme. Ali ni u kom slučaju ne pokušavajte mi to pravdati proživljenim emocijama. I drugi su bili u bračnim vodama. I, kako to sami kažu, neizmjerno volili. – Odmjerenim korakom slijedeći ujednačeni ritam govora sjena čovjeka srednje dobi odjevenog u dugi kaput sa krznenim okovratnikom, kamašnama na cipelama i štapom u ruci - koji je bivao prije simbol nečega što je davno iza gospodina Umberta - primicala se uredno pošljunčanom stazom mjesnog groblja klupi pred kapelicom gospođe Eugenije Ibici gdje se neizostavno svake nedjelje mogao naći gospodin Fabricio kako sjedi.
Gospodin Fabricio je lagano podigao glavu u pravcu glasa koji mu se kretao u susret, potom s oka skinuo monokl i protrljao ga jednim krajem vunenog šala, da bi po okončanoj ceremoniji što se odvijala skrivenim slijedom, dočekao poznanika koji je pristizao. Uzevši svoj polucilindar i štap, kako bi mogao da mu se pridruži u šetnji, samo je dotakao drhtavom rukom obod šešira. – “Molio bih Vas dragi znanče da nanovo ne pokušavate dosegnuti neku tajnu; ovdje nema tajni. A šteta bi bilo provesti ovako prijatan dan u stanu. To možemo kada god poželimo. Nije li tako?!”
- Kako god Vi kažete gospodine. A znate li što sam čitao protekle sedmice u novinama? Nećete mi vjerovati, obzirom da sam i sam bio zatečen pročitanim. Naime, znano Vam je šta sveštensto zagovara. U tom kolopletu se može iznači i veliki broj iluzionista i drugih obmanjivača koji tvrde da su kontaktirali naše počinule koji poodavna nisu više s nama. Njima u prilog su bili rijetki koji tvrde da su imali prilike da sreću svoje upokojene prilikom usamljenih šetnji koje i sami nerijetko činimo. I to se, prema tvrdanjama pomenutog lista, uistinu i zbivalo.
- I sami znate da je to nosens. Ali priča je zanimljiva. Pored stava koji imam prema tome molio bih Vas da nastavite. – To je izgovarao odveč odrešito mada se to u nekoliko navrata i njemu događalo. O tome je šutio kako poziciju čudaka ne bi još više podcrtavao. – I, što novine kažu dalje? Da je to moguće?!
- Ne da je moguće, već da se događalo. Naime potvrdilo se da drvo čempresa luči neku halucinogenu supstancu koja omogućava onima koji provode mnogo vremena uz grobove dragih da ih u momentu i “vide”, te ukoliko su pribrani, i progovore pokoju riječ. List sam Vam sačuvao i dostaviću Vam ga prve zgode. Gle!? Nanovo nekoga ukapaju. Nemate predstavu o kome je riječ? Nije neko ko nam je znan? – Svećenik je koračao ispred ministranata i kolica odra govoreći molitvu. Kada je prolazio pored znanaca i gospodin Fabricio i gospodin Umberto su skinuli šešir i laganim naklonom ga pozdravili.
- Evo još jednog primjera gospodine Umberto o tome što je odlazak. Njime se tješimo i potajno se nadamo da sa sahranom osvje-tljavamo trag koji su za nama ostavila naša djela i, nadasve, sam život. Ljudima odlazak bliskih osoba neizrecivo dobro dođe kako bi mogli pravdati dotadašnju nepažnju. Ne treba se truditi ni za iznalaženje bilo kakvog izgovora zašto su tu gdje jesu. Uredno odjeveni i ucviljeni sa florom na reveru. Može se desiti da se priklone povorci i nekoga koga ne znaju. Niko se neće odvažiti da pita ko su i u kojem svojstvu su tu gdje jesu. Rodbina i ožalošćeni će biti zahvalni, a drugi... Oni su, uistinu, kao i taj koga se ispraća. Ne postoje. Ne bi trebalo da nas čudi ni postojanje osoba koje samo očekuju glas o nečijoj smrti kako bi imali opravdanje za urođeni patos. Bili su hodočasnici na njegovom putu.
Tako su načinili uobičajeni krug gdje se gospodin Umberto, jedva jednom tokom mjeseca, znao pridružiti gospodinu Fabriciju. Došavši pred vratnica, gospodin Fabricio je zamolio dragog znanca da ubuduće ne pokušava da mu se pridruži u šetnji i da mu je od ovog momenta tišina jedina molitva koja mu je potrebna. Želio je, kako je i sam rekao, da ga u znak zahvalnosti na protekli period zadrži u dragom sjećanju. Za to što se događa nema krivca; krivac postoji samo za ono što se dogodilo ili to što će se dogoditi. Gospodin Umberto je prilikom narednog posjeta bio zatečen kako klupa pred staništem gospođice Eugenije Ibici nije posjednuta. Vjerovao je da je to slučajnost, tako da je naredne posjete i sam sjeo promišljajući kako  će mu se gospodin Fabricio pridružiti svakog časa. Tako je nastavljao da dolazi svaku nedjelju i sjedao je na znano mjesto iščekujući prijatelja. Vremenom je gubio i vid tako da je kod mjesnog ljekara poručio monokl koji je povremeno čistio krajem šala u jesenja dane. Novina koju je primijetio je bila da je, prilikom dolaska na svoje mjesto, zaticao upaljenu svijeću mada nikada više nikoga nije viđao da posjećuje taj grob.
- Kao i svake nedjelje?! Nije li tako gospodine Umberto? - Lagani osmjeh mladog Stefana nadkrili vijeđe. Kada mu je pristupio dragi poznanik, uzeo je šešir i štap pridruživši mu se u sedmičnoj zajedničkoj šetnji obrativši mu se poluozbiljnim tonom: “Molio bih Vas dragi znanče da nanovo ne pokušavate dosegnuti neku tajnu; ovdje nema tajni. A šteta bi bilo provesti ovako prijatan dan u stanu. To možemo kada god poželimo. Nije li tako?!”

                                              Emir Sokolović
PAGE 

PAGE  2